Duhovni plamen izniče iz rijeke,
mameći čovjeka da ga ubere,
ali on žanje plod vlastite gordosti,
trpajući u košaru ostatke ostataka milosrđa
koje je nekoć darovao svom bližnjem,
misleći da karma uzvraća dobra djela
čak i kada nisu učinjena od srca.
Duhovni plamen zrači ljubavlju
dok uči prolaznost
kako da postane oda ljudskom biću
ili melem za nezacijeljene rane;
u rijeci nema dovoljno soli,
a ne bi je bilo
čak ni da se sve suze svijeta sliju u nju
jer rijeka teče u beskraj,
noseći neizbrisive uspomene.
Vrijeme ne pita za sol
jer je svjesno da su ljudske rane stvarne
kao i nepreboli.
Duhovni plamen čeka da ga čovjek primi
umjesto zatrovanog ploda prirode
kako bi mogao sažeti svoju gordost
i razbuktati kotač sudbine
što se vrti u nepoznato,
dok se biser formira u unutrašnjosti školjke.
Ponovno se rađam dok mi plamen bjesni u duši,
probijajući se kroz ostatke sagorjele gordosti,
a iz dubine rijeke niče plod ljubavi.

Ivan Gaćina