Iz meditacije
tonem u beskonačni niz refleksija
kroz (ne)žive slike
koje mi šalje duhovni vodič,
drevni kôd ili tajni obrazac.
Moje ja postaje nečije i svačije,
a zapravo je ničije;
glas mi se stapa s tišinom,
a ipak je tu negdje –
u plućima pulsirajućeg univerzuma,
pomiješan s mirijadom glasova
drugih duša
koje istražuju vlastito sebstvo,
čekajući signale kozmosa
i predviđajući novi Veliki prasak.
Moj šapat i šapati drugih duša
(ako šapati uopće postoje)
vode me kroz neku novu meditaciju
gdje vox animae prolazi kroz tamu,
a zatim se gubim
i utvrđujem da sam u nekom novom smislu
ili u bezdanu značenja,
i u samoj bîti sebe
izranjam kroz šapat duša
u meditaciju
i (p)ostajem i jesam
ono što sam oduvijek bio –
sama meditacija.

Ivan Gaćina