Kad me dotakne božanska ruka
i pomiluje Božji dah,
u meni se budi iskra postanja
dok mi na ispruženom dlanu
cio svijet zastane u trenu,
a zatim se uzdiže i pada u svoj svojoj raskoši i tami.
Dok postajem svjestan vlastite iskre,
više ne postoji dijagnoza ni sindrom
niti sam drukčiji od ostalih iskri
razasutih uokolo;
stapam se s mnoštvima istovjetnim sebi
dok se iz nas rađaju novi univerzumi –
i nema mjera ni standarda
jer ljubav povezuje sve što postoji
ne praveći razliku između prolaznog i vječnog.
Slovo po slovo, sve do izgubljenog prvog Oma,
vraćam se kroz nijanse svijesti
i poigravam geometrijom života,
svetim načelima uzvišenosti i pravde
i ne trebam dokaz da bih shvatio tko sam
i da sve što me okružuje počinje od mene samog –
cvjetovi čije latice nose poruku da čuvamo život
i gradimo svjetove čiji miris čuva
snagu meditacije.

Ivan Gaćina