Ponekad zaboravim
da sam sačinjen iz praha i pravila,
pa ipak između prstiju puštam svjetlost,
kao da sam više foton nego čovjek.

U čvrstom stanju sam tek domaćin svojim atomima,
takmičarskim česticama koje bježe
i vraćaju se u valovima
koje ne razumijem, ali ih osjećam.

Svijet postoji tek kad ga pogledam,
prije je samo mogućnost,
nezategnuta struna
koja čeka da je dotakne pažnja.

Ja sam kao Schrödingerova mačka —
živa i mrtva,
stvaran i izmišljen,
zatvoren u kutiju vlastitih misli.

Kad otvorim poklopac,
svaki put izaberem novu verziju sebe,
novu vjerojatnost,
novi oblik svjetlosti.

A možda je to sve,
što predstavlja život:
eksperiment,
u kojem naslućujemo
vlastito svjetlucanje.

Jure Drljepan (JUR)