ona je bila djevojka
koja ljeti nije nosila cipela
i nije molila, kad je molila njena majka—
crkvu je zvala "skladište za mrtve snove."

jednoga dana, možda je bio utorak,
ušla je u pukotinu
među pukotinama
i ugledala ga —
Boga, naime.

ne onog s bradom u Sikstinskoj,
nego nešto starijeg,
nešto s divljim očima i bez milosti,
kao domar koji nikada ne popravi cijevi,
ali ti svejedno poveća stanarinu.

pokazao joj je
sve:
ratove, djecu kojoj nikada nije uspjelo preživjeti,
svece s krvlju ispod noktiju,
nebesa, puna tišine
i bijelih zidova
koji odbijaju tvoj vlastiti glas
i ječe dok ne poludiš.

pogledala ga je,
Boga, naravno,
kao neplaćen račun u baru,
uzdahnula je
i otišla do trgovine na uglu;
s dva eura i bez cilja.

naručila je kornet
s pistacijom i čokoladom
i rekla tipu za pultom:
"nije takav kao što govore."
a on je rekao:
"pa nitko nije."

sjela je na rub pločnika,
sunce joj se
cijedilo po leđima,
sladoled se topio kao istina
po njenim člancima—
i sve je polizala,
polako,
kao da je taj kornet
svetiji od pričesti.

Bog je nije lovio,
on nikoga ne lovi.

Ali te noći
zvijezde su bile

nervozne.

Jure Drljepan (JUR)