o sebi;

da ponekad vidim
samo maglu na staklu,
koja neće, da se miče.

Gdje spremam riječi,
debele, bijele crve,
koje izjedaju iznutra?
(Dok si u crveno mažem usne
i ljepim umjetne trepavice.)

Zašto pečem slatkiše očekivanjima,
koja me šećernim rukama
stišču za grkljan?

Iz koje čaše piju ljubomora i zavist?
(A poricanje ne pomaže,
da đubre ne pripliva u snove.)

Zašto mi se čini, da je zemljotres,
a u stvari ga nema;
stvaram ljuštur iz srca
i osjećam, da sam bez kose, mesa i krvi.

Što ne izađem iz očiju drugih;
pogotovo onih,
koje ne volim -
štoviše prezirem?

Kako da dozovem ptice,
koje znaju da pjevaju glasom,
koji još nije izašao iz mene?

Tako malo znam

o sebi -

ali ipak dovoljno,
da se gnjavim.

nada pecavar