u hodu za nečim
kao šum kao glas kao kap
presušenog izvora
kao čista sreća
prvog poljupca
kao san prikradeš se

onima što te zovu utvarom
nevidljivom grimasom
sred bestjelesne osame
starog drvoreda kažem

da me možda naseljava umor
pa ne čujem koje me
dozivaju obale koje me
bonace čekaju kakvo je
neizmjerje pred vratima  
nevidljivo a čisto
nepatvoreno a željeno

u hodu za nečim negdje tiho
žubori neizgovorena riječ
smjelo te ili nemoćno
smiještam u čisti
višak materije u kozmosu –
u istinu da kratke /ili zaludne/
su radosti
nad ovozemaljskim pobjedama
kao i tuge
nad porazima

mirkopopovic