*
prvoga jutra vikenda u genovi
sa dlana velike vlažne zvijezde podižem
pod čempresima šute me i rastu
vodene nijeme trave ne mogu
pročitati taj zagrljaj što nečujno bubri
kroz šiblje i misao ali jutarnjoj
panorami grada u akvamarinu
mazno mi šapne magdalena kako nikada
nisam mogao odoljeti takvom bljeskanju
zato pođi znam da uvijek želiš
grliti izazove pođi ovo ti jutro nije
definirano ni gramatičkim pravilima
ni refleksijama ali ne govori mu ništa
prepusti se bonaci i oči zaustavi
na brodovlju iza skuta genovskih
tamo te čekam

*
nenaučen na sočno riblje meso
udišem nebesa iščezavao bih
u daljine a duboko u meni dobuju
sarajevski koraci razgrćući vrijeme
Rane Čovjekove koja neće iscijeliti
kao što ni vječnost neće umrijeti
kao što ni vrijeme neće proći koracima
u kojima nikada nisam saznao kamo je
odvedena magdalena moje mladosti
bosa i gola dok svemir i razum je
podrhtavao u biblijskim razvalinama
kao pred novim pravilima
upotrebe života

*
drugoga jutra vikenda u genovi
probudio me povjetarac u njenim
prstima hej ostani slušaj kako ti u venama
lišće treperi dok gazimo pločnik
ususret plamenu naših nada
dok držiš sterilnu bjelinu mojih ruku
ne misli da možeš očistiti vokabular
zaboraviti Tršćansku 18 tugu jednoga grada
i svršetak jednoga svijeta /u kojem je
jednom razapinjana ljudska civilizacija/


 

mirkopopovic