Vrati se, Vruljice, kroz bistrinu suza,
nek nas vrulje tvoje izbave od mraka
i nek himna sloge bude plamen muza,
ti si srce Zadra, prkos slobodnjaka.

Dukati se prošlost u plodnom ti krilu,
zadivljena djeca maštaju o sreći,
ko Zoranić nekoć susreo sam vilu
što tajnu mi oda – vječito ćeš teći.

Tvoja me ljepota vraća u djetinjstvo,
kroz valove jedrim nježnih metafora,
dok iz boli tvojih nastaje jedinstvo,
potok grli pjenu Jadranskoga mora.

Silnici te grubi guraju u sjenu,
ali tiranstva kraj ubrzo će doći.
Zar ne znaju, Vruljo, da nemaš cijenu?
Neumornim duhom slamaš im sve moći.

Dok se krvnik podli tuđom slavom kiti,
znaj da glas sudbine tek prividno sniva,
uspomene tvoje mostić hrabro štiti,
a u magli tamnoj jošte patka pliva.

Perivoju stari, gdje su tvoji snovi,
gdje su ruke blage koje za te brinu?
Dušu bih ti dao da potokom plovi
i sve svoje pjesme da zli dani minu.

Gdje stoluje pravda, mudrost našeg grada,
gdje su obećanja što ih vjetar nosi?
Harmonija može sumračnost da svlada,
branit će te ljudi: gladni, goli, bosi.

Napaćena Vruljo, bol si mi u duši,
žuborima vežeš smisao života,
zato teci snažno da se zalstvo sruši
dok nepravdu guta pjesma patriota.

Ivan Gaćina