do prvog smijeha
u meni desetogodišnjak
pod visokim jablanima oštri olovku
crtao bi neke velike ptice što
naglo i neobjašnjivo uzlete
čim olovku prinese papiru
onda bi ih crtao po sjećanju
koje u tmici prosinca umire
čim stigne kasni sat
u njemu se utiša i moj san
ne pitam ga čuje li kako prag
zatrpavaju pahulje i kako
raste snijeg i raste južni mrak
što sa zidova mu briše
sve blisko a nenacrtano
možda će i zaplakati u snu
ako kroz prozor proviri
daleka nepoznata misao
onâ što netremice gleda
fosil u koji se pretvara
sestrina kosa pa moja ruka
što ga grli mekše od pahulja
tiše od tišine zimskih
južnih gora
zagrljaj nježne ruke i mehke kose
je bitni lijek za dušu male djece
a i onih ptica će još mnogo proći
da dječak može ih nacrtati olovkom na papir
ili rječima u neku divnu pjesmu
kao je ova
Hvala draga Maša. Tvoja pažnja i komentar uvijek mi uljepšaju dan.
Lp,
Mirko
Čestitke v pesmi, ki nas vrača v otroštva ...
lp, Ana
Mirko,
sve su to putovi koji klize na talasih smrznutih
misli, povezujuči vrijeme u maštu više
nepostujoče pozornice.
Svaka pjesma tvoja neka nova nianasa,
a sveokupno punina osječaja.
težko sve pohvaliti, jer tvoja olovka zaista je neumorna
Komentar za posebnu pohvalu.
Pohvale za moje radove znače mnogo.
Najljepše hvala, RAJko.
Lp,
Mirko
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: mirkopopovic
- 03. 01. 2025 ob 12:01
- Prebrano 304 krat
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!
- Število doseženih točk: 149.86