Tu, u drhtanju udaha,
plamen si na rubu šibice,
stvorena, da zapališ oganj,
a ne da ležiš kao nepročitane knjige
pritisnute uz leđa jučerašnjega praha.
Sat ne moli za dozvolu da smije teći.
Zahtijeva samo da ga pratiš
ili da uzalud trošiš svoj puls dok se učiš kajati.

Tvoj život ne završava u tridesetim,
niti u četrdesetim, niti u pedesetim,
ondje, gdje ti kažu da brižno složiš svoje snove
i prepustiš se tišini.
Nisi sjenka koja blijedi dok pada mrak,
nisi rijeka kojoj je svega dosta pa usahne.
Više si od svega.
Hrabra i drska stojiš tamo gdje su rekli da poklekneš.

Čega se bojiš?
Pada, poraza, ljubavi
koja te otvori kao raspuknut šipak,
neuređenu, divlju, punu slasti.
A kakva je alternativa?
Zatvoriš se u staklene kutije,
prestrašena da bi te bilo što dotaklo,
osim sigurnosti rutine?

To je to. Taj udah.
Ta drhteća ruka koja se isteže naprijed.
Ta prilika da se otvoriš
i dozvoliš svijetu da uđe kao sunčeva svjetlost.
Nikakav drugi život te ne čeka u pozadini,
nema drugog jutra kad se upale svjetla.
Nema vježbi ni popravaka.
To je pjesma, sirova i neobrađena.

Stupi naprijed. Prekini tišinu.
Ne boj se ljubavi
ili načina, kako razotkriva tvoje brazgotine.
Tu si, da pustiš otiske prstiju,
da okusiš riječi koje se ne usudiš izreći.
Budi to, što jesi – jedinstvena, drugačija,
remek djelo koje te nikada nisu naučili nacrtati.

Kad padne zastor
i bude,
više neće biti vremena da im kažeš,
kako bi trebala biti
ono što si uvijek željela.
Sad govori, sad hodaj, sad skoči.
Ovo je tvoj život i događa se,
bez obzira na to da li ga živiš ili ne.

Jure Drljepan (JUR)