I.

sve rode su napustile gnijezda
utvrda tišine je gola u iščekivanju
gradim rubikovim kockama
koje sučem s povjerenjem u rješenje
vizija grijeha je kao slina
koja postepeno omekša otvrdnuća
oslobođena svake krivnje
ozdravljena sljepoće još uvijek se bojim fizičkog pomjeranja
dok rad krivaca međutim utapa
imaginarna iskustva u suhim ustima
dopadljivost objave ostaje u zastrtom pogledu
stvarnost je prožeta reakcijama naivke
koja ne pozna razočaranja
tijelo je puno sokova
a nijemost ga svladava željeznom rukom
zastanem u trenutku
kad udah postane svjesna radnja

II.

po zatonu sunca
vrućina bije iz asfalta
lovci suza su zarobljeni
u tvrđavi smrznutih misli
dok u to vrijeme tijelo roba
čezne za nedoživljenim iskustvima
vizija ljepote je kao silovit val
koji zaustavi samo neizbježna svagdašnjica
gdje reakcija postane okidač
a očekivanje sačini novo tijelo
tekućine teku u sve pore
a sebi opraštaš u tihoj ljutnji na one
koji stvaraju pamflete prevare
i čitaju iz molitvenika
očišćen si svega što je fizičko
zaustaviš se u točki
gdje ožive snovi

III.

noćni leptiri u trbuhu nemaju ritma
dirigent je u komi
dok slina klizi po jeziku medenosti
sokovi stvaraju ugođaj
posao postane sužanj vremena
kad smrznem u svojoj kukavnosti
punoj slasti i iskušenja
očišćena se uzdam u sudbinu
a sjećanje bodri iskustva u pozadini
tvorac reakcija zaustavi dah
dok se zaigrani svjetovi lome na koži
ljepota silovito budi osjećaje
a dopadljivost se gubi u magli dvojbi
samo ljudski potomak sam
a ujedno i božje dijete
sve što je u meni fizičko
je kao nijemost u trenutku krika
morala bi
sanjati ohrabriti oprostiti
nahraniti leptire

IV.

lastavice se skupljaju u tijelu
kad osjetim gutljaj tebe
a tvoja riječ se pretvori u tijelo
iskustva su kao zamrznut dah
grade imaginarne domove u mislima
strah nestane u sjeni oproštenoga
djeca se međutim igraju na travi
i kosovima nude lažne borovnice
vizija ljepote je izvor
koji pokrene kotačiće mašte
fizički rad se prelije u nemoć
dok filistri pišu prividne istine
zatvorenih očiju
sve je prokleta igra vrana s orlom
koja ne zna za jesen
ni za nostalgiju za domom
niti za lastavice u meni
usprkos gambitu kraljice
na kraju šaha uvijek je za nekoga mat

Jure Drljepan (JUR)