Nešto su mi našli na mozgu.

Sumnjaju da je tumor.

Rekla si mi, dok te neočekivano ne mogoh nasmijati svojim djetinjarijama koje ti inače uljepšaju dan na poslu.

Gledaš me u očekivanju da ću izreći čarobne riječi i spasiti te njima.

Ali ovaj put ostah bez njih.

Floskule, kao što su: sve će biti u redu, samo hrabro, ne brini; tjeraju me na povraćanje.

Mislim samo na to, da si stara dvadeset i sedam i da živiš sasvim suprotno od…, kao što je živjela Janis Joplin.

Kako je onda moguće?

Pročitaš moju neizrečenu zbunjenost i ti u nastavku spasiš mene.

Možda ću napustiti Jakova. Neću da me gleda nadutu od tableta, napola slijepu i nepokretnu.

Moj prvi instinkt je sebičan.

Možeš doći k meni!

Na sreću se savladam.

I drugi nije ništa manje egoističan.

Želim te samo zagrliti, reći ti da ću vragu prodati dušu, da me smanji toliko, da ti se uvučem u uho i ubijem taj tumor.

Onda će ti na slijedećem pregledu u glavi naći samo mene.

Jure Drljepan (JUR)