razveselila me je

pozivom s posla

možda je slutila

da me danas

još gore boli ruka

pa se dosađujem

jer ne mogu

pripremiti ni ručka

a možda je usput

pročitala zanimljivu

vijest na internetu

pa su je preplavile

arome sjećanja

i sȃm sam

upravo razmišljao

o malom ribarskom selu

uz more

gdje smo se

prvi put sreli

a zatim s djecom

svakoga ljeta

upravo tamo

proživljavali školske raspuste

kad su djeca odrasla

nadali smo se

da ćemo se

još vraćati

sa svim uspomenama

ali vrijeme je

nemilosrdno hitalo

a poslije teške prometne nesreće

nitko više nije vjerovao

da ćemo još ikada

uopće moći zajedno

pa ipak

ništa nas nije moglo

razdvojiti

zato zaista ne znam

zašto se

još nismo vratili

u ono idilično

ribarsko seoce

gdje bi mogli

zagrljeni sjesti

uvečer na obali

i sanjati…

među snovima

želja budućnosti

opazim poruku:

opomenu za

neplaćen račun

za 2084. godinu

ali ne razumijem

zašto zahtijevaju naplatu

za naše

živote

Jure Drljepan (JUR)