Škorpija ti puže po desnom ramenu,
a ja ti u trenutku zbunjenosti kažem
da nemaš lica.

Nadam se da ćeš jednom prepoznati otiske
svojih dlanova,
da ćeš za svoj rad
moći reći
da je bio dobar.
Nadam se da ćeš jednoga dana
pročitati Pismo ocu od Kafke
i moći reći –
bio sam bolji otac,
u perihel sam rezao mekše.

Nadam sa da ti sudbina ugađa.
Da ti namjeni tegobe
dovoljno velike.
Da ti namjeni sreću
dovoljno podnošljivu.
Da ti namjeni upravo toliko dokolice,
koliko je čovjek ili luđak
ali trijezan
još može podnijeti.

Ne želim ti beskrajna polja s cvijećem,
jer ćeš jednom kasnije morati gledati
svaki posebno kako vene.
Ne želim ti nebo bez oblaka,
već spoznaju da je djelić sunca
zarobljen i na Zemlji.
I ne želim ti mnogo imovine,
jer imetak zahtijeva vrijeme
a ti ga nemaš mnogo.

Škorpija krenu preko tvoga desnog lica –
oboje odahnusmo.
Tvoj odraz u zrcalu

ostade.

Jure Drljepan (JUR)