Nad ponorom
beskrajnih
i bezvremenih sjećanja,
klizim astralnim tokovima
između granica sjena
gdje zrcalo kozmosa
raspršuje iskre nade
među mnoštvom duša.
U ognjenom labirintu
kristalnog nekropolisa,
Minotaur prepliće
sudbinske niti
dok ih sijeku oštrice
života i smrti
među sabirnim krhotinama
vremenske čekaonice.
Ispred skeletnih vrata,
vanvremensko klatno
teži sjedinjenju
s duhovnom dimenzijom
dok nepoznata žena
pruža ruku da me dohvati,
a obrisi veleuma
blijede u magli sjećanja.
Lijepi misaoni prozni stihovi, Ivane! Baš si me naveo na razmišljanje.
"teži sjedinjenju
s duhovnom dimenzijom"
U svakom slučaju svaki čovjek teži sjedinjenju da bi bio cjelovit. Podsjetio si me na Platonovu "Gozbu" da citiram: "Svatko traži svoju polovicu, srodnu dušu, a ta žudnja za cjelinom zove se ljubav. " Čak iznosi tezu da su nekada postojali androgini muško-ženski rod u jednom biću: "Ljudi su u početku bili cjelovita bića, okrugla oblika s četiri ruke i četiri noge te dva lica okrenuta jedno od drugog." Navodi da su bili kao takvi prkosni i snažni, te su ih bogovi za kaznu razdvojili i sada lutamo i tražimo drugi dio sebe. No, pustimo Platona da ne završim kao neoplatoničarska filozofkinja Hipatija.
Lijep pozdrav s mirisom proljeća, Katica {
Pesem lepo teče in bela žena nas čaka ...
Komentiranje je zaprto!