Nisi razumjela šta ti šapuće breza
pa si izgubila u nepreglednoj koloni
riječi koje marširaju kroz ovu pjesmu
pjevajući o usamljenoj zvijezdi
koja sija iznad visoke planine
na kojoj su nam se srele sudbine
Ja sam sanjar
i plašio sam se da se ne probudim
ako kažem nešto
a i ti nisi ništa pitala
i tako smo u neizrečenom refrenu
pronašli riječ sa pet slova
koja je popunila
prazninu u našim srcima
Tvoje oči su sačuvale svoj mir
gledajući me vješto, zagonetno
i njihov glas bio je jači od vjetra
dublji od svih rijeka
koje teku svemirom
Dok si plesala sa mnom,
mirišući na divlji zumbul,
u haljini od svjetla
između zemlje i neba
duša ti je bila otvorena
i ja sam vidio
djevojčicu koja sakuplja salvete
i sanja
proljeće u Parizu

Sumiko