obližem isto kopno
utisnem svijet
mokar jezik istegnem
da dohvatim zadnje kaplje
u koritu dana

svaki put iznova
ispod klijajućeg
znamenja sunca
protrljam život
a vrijeme muca
spotiče se i istovremeno
ponovo sastavlja
savije se
nešto umorno
otkinuto je zauvijek
neko uže
čvrsto spleteno
popusti

jezik postaje tvrd
izrečeno izgara
oduzima svjetlost
vene ono nešto
što na tkivu pravi krastu

život će ići
i već ide dalje

Jure Drljepan (JUR)