Mnoštvo varnica u V-formaciji
vodi me meandričnim labirintom drevne kulture
da mi pomogne spoznati najdublje tajne života.
Raskošni hodnici granaju se poput filozofskih misli
koje na krilima džinovske ptice putuju u beskraj.
Struktura im je poput nadnaravnog sna
u kome sam nedavno usavršio teoriju relativnosti
i usitnio ego kako bih mogao proći kroz zvjezdani portal.
Dok se neobičan sjaj polako pretvara u šapat,
pitam se jesu li to duše koje univerzumu pričaju transcendentne priče
na svom putu u vječnost.
Duša kozmosa je nalik ruži s beskrajnim brojem latica,
raspršenih pomoću rekurzivnog algoritma u zilijune nepoznanica
od kojih mnoge nikada neće biti dokučene.
Nisam ni slutio da postoji toliko prekretnica i okuka.
(Živom) biću potrebno je puno više od sabranosti
kako bi riješilo slagalicu života.
Odrazi neobjašnjivoga mimoilaze iluzije sjenki,
a stara vremena mi oživljavaju sjećanja,
pa mi naviru potisnute emocije.
Nekoć sam bio običan pješak,
a sada istražujem astralne snove iz perspektive nemogućeg.
Dok se daleka jeka vraća u mene kao bumerang,
prekidam zadnju vezu s realnošću
kako bih mogao doseći viši smisao.
Mogu se vratiti kad nedosanjane želje potisnu snove,
a sada je vrijeme da se učahurim u bezbroj entiteta
kako bih mogao osvijetliti zvjezdano nebo novim spoznajama.

Ivan Gaćina