kada se tata vratio kući posle
dvogodišnjeg služenja vojske
voleo je familiji da kaže namignuvši
na rukama sam doneo mamu
poput morske sirene
(mada usput
bio je tiši
kada je ostalima pričao
o nekakvom ratnom plenu)
sutradan već baka šapnu mami
da je vreme
da se upozna njena bašta i donese
malo krompira, pa mama
(u jutarnjem sjaju
svog dugačkog penjoara i u sobnim
papučicama sa štiklama od pet
santima)
siđe po spizu i – nestade...
jer mlada osim pomidora
paprika i kukumara ne vide u vrtu
drugo ništa
za njom se tata u potragu
dade shvativši šta je muka
skide joj papuče i motičicama
od štikli začeprka hitro, onda zemlji
posvetiše se skupa...
posle mama sa osmehom reče
svima i sve vreme u životu
nije bolji pire jela
saznavši
(na način tako čudesan i iskreno,
sasvim ispravan -
bar što se njenih štiklica tiče)
gde krompiri rastu
Ni rečeno kar tako za srečo, da je dobro imeti za ozimnico krompir...
Pire, čudo prirode ...
Lp, m
Hvala svit, miko...
lp
Jagoda
Hvala, Katice! :)
lp
Jagoda
Lijepo i živopisno. Čestitke, Ivan
Hvala, Ivane! :)
Tvoje listanje po spominih in upesnjevanje preteklosti je sveže, ljubko in včasih tudi nasmejano ... čestitke,
lp, Ana
Hvala, Ana! :)
lp
Jagoda
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: jagodanikacevic
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!