Između kuća i ljudi

raste drvo.

Nekada je bilo drvce
koje su grabile dječje ručice.
Svlačile su ga
u svom razigranom istraživanju.

Drvce je postalo drvo.
Divljenja vrijedno.
Preživjelo je tamo, na istom mjestu.
V promjenjivoj okolini
i samo se promijenilo,
ali nije klonilo pred vihorima.

Starci su sjedili u njegovom hladu.
Ponekad se je slomilo
i ponovo obraslo,
grane je ispružilo još više.

Kamenito deblo se obuklo u hrapavu koru
i opstalo tamo,
tako prokleto živo.

Podsjetnik, spomenik,
podsjeća nas na žuborenje,
na promjene, na tiho kapanje vremena
unutar nas.
Na sve.
Na ništa.

U proljeće još uvijek procvjeta.
Ne broji godine.
Ljeti nam daje plodove.
Ne broji kvrge u svojem tijelu.
Svake jeseni veselo žubori u iskrenju boja.
Ne broji dobitka.

Zimi se prikloni odmoru,
praznuje s nama,
bez osuđivanja i očekivanja.

Kad se počne sušiti,
predat će se raspadanju
bez sažalijevanja.

Ponekad ga zagrlim.
Tako smo slični.

Jure Drljepan (JUR)