Nosila je u sebi svu tu tešku gorštačku žensku povijest. Probijala se ona kroz crne kiklje i marame, kroz oskudne rečenice lišene romantičnih dodataka i nježnosti. Jer ona je za slabe.
Nosila je ona tu povijest na sebi. Ta tragika bijelih udovica čija su njedra najboljih godina kopnila u čekanju, da bi oživjela i napokon se definitivno pretvorila u vimena za uvijek gladna usta.
I ruke. Koje krče kamen za oskudnu bodu, gra'oricu, raštiku. Koje vuku vodu iz šterne i sijeku drva za zimu.
Taj pogled. Mogao je pripadati i muškarcu. Pogled koji govori „moram“. To moranje. Pa život i jest samo moranje! Taj pogled uzemljenja.
saraivor