Premda te nema, već dugo-dugo,
ni mene u tvome skutu,
bdije uskrsnuće tvoje nad mom grobnom putu.
O tebi bih pisati htio, Mati,
već dugo hoću i razmišljam: kako?
kako ću početi? hoću li moć? hoću li umjeti?
Osjećam, smišljam i kad smislim,
domislim u trenu - nije dobro,
nije dovoljno ni za tvoju sjenu.
Gdje su mi sve te riječi, i njihove siline,
da u njih smjestim sve
majčine svetosti i miline.
Riječi su male, i u nemoći su,
ili ih ja ne imadoh,
da iskažem svu dobrotu njenu.
Zbog toga imam nemir.
Sklapam ruke. Molim za oprost,
zbog riječi što su mi pune praznine.
Bajna bajka mi se oko srca svija,
pa mi opijenu dušu blaži -
testament sam - tvoga eha - prasak.
Sveta svetosti - u šta bih da te riječi odjenu,
sve što velim, i što ne mogu da velim,
nije, i ne bi bilo, ni koliko za tvoju sjenu!
Taj brižni pogled kad od kuće pođem i
blagi savjet bremen brigom nježnom,
nadamnom su sve dok ne dođem.
Premda te nema, već dugo-dugo,
ni mene u tvome skutu,
bdije uskrsnuće tvoje nad mom grobnom putu.
Zelo lepa, lep spomin in hvala materi.
Lep pozdrav,
m
Izuzetno lijepa i emotivna pjesma ostavi neizbrisiv trag u čitatelju.
"Premda te nema, već dugo-dugo,
ni mene u tvome skutu,
bdije uskrsnuće tvoje nad mom grobnom putu."
Lp, Katica
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Kemal Ljevaković
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!