Ljêtā, sred minuloga vijeka,

puna je bila djece Trebačka rijeka,

baš, gdje meandrira kroz polja Tugavačka

punih žitā, srpa, motikā.

Dani jarom trepte.

Sunce vrele mlazove slápi, bi svo da isteče.

Pripeke horski cvrče, ne prestaju.

Trava se suši. Zemlja popucala. Zgara zenitom.

Zvjezdan upekao, pa peče li peče.

Kolone djece - bosonoge,

u majicama, crnoglotim gaćama i bjelobeznim,

do koljena i dugačkim,

razdragano uz povike i čavrljanja mile putom

ka rijeci na kupanja.                                                

- Bistra k'o srča -  metaforili vodi i rijeci

i kao iz vrča, potrbuške je pili.

Puna je rijeka kupača.

Virovi duboki do da im dno nestaje.

Puni su dječije graje, više no što u njih može da staje.

Tu su prsati plivači, i oni što se opasaše tikvama,

 a oni što su s rijekom često drugarili

motkom i sepetom ispod žila bi ribarili.

Naglavačke, nanoge i laste, nastomak neznalice,

skače se - sa johove grane, vrbove panjuge,

obalskih bedema i stijene.                                                                                                                

Bijele se baloni širokih gaća na vodi,

ima i onih golokrakih što su još k'o mali,

oni što bijahu k'o momci da su bez gaća

vidjeti se ne bi dali.

Tako, sve do poslijepodneva, kada se

rijeka počinje da otpočinje, da prazni,

svatko u zaoblitke zadnje.

U malim izgladnjelim grupama kući djeca se vraćaju.

usput mivom se slade, pod jabuke i šljive svraćaju.

Danas, vijeka pola iza, ništa nije ni izbliza.

U kući, tek jedinče, u četvere oči stalo - brige

pak, nema da je u buljuku vršnjak do vršnjaka.

Ni rijeke, ni virova, ni mlinova, brana, ni jazova,

sahli su sa životom sela, u tom,

svehla je, il' se sapela u crnim žilama

i na brda se pela, pa tužno

prazna meandrira do prvoga plavnog vala.

Mladost snujem i kontrastvujem!

Kemal Ljevaković