Duša tišinu sluša
u tišini.
Ćutanja račune svode.
Zbirove i razlike
brigom grle
i množe u ishode
za vrijeme, kad se sva svjetlost,
što staje između kapaka,
skloni iza kaburskih dasaka.
Pogledi k nebu u molitvi
ne prestaju.
U plavooko se utapaju kao u ogledalo.
Tu nestaju.
Ne vide se.
Sa ove strane život zastaje.
Sve što jesam i imadoh
i muke,
u nestajanje predajem,
uz posljednji dah,
jest pjesma,
u isti mah otpuhujem
svoj vremeplov do Groboluke,
u vrijeme bez mjerenja,
u nema starenja.

Kemal Ljevaković