moja su sjećanja iskopane kosti
nježnost režanje
očnjaci uvijek na oprezu
mene su ubili
ostavivši me živog
samo za mrtve
stresam mržnju sa tijela
i ponekad plačem
samo se ne vidi
draga
oslobodi me svoje ljubavi
tvoga se pogleda bojim
stresam mržnju sa tijela
i ponekad plačem
samo se ne vidi
Svit, zavidim onima koji mogu plakati.
Lepa pesma. Bravo.
Tako je..., lepo in grozno.
lp, m
jagodanikacevic i miko - hvala vam!
Zelo dobro ujeto občutje strahu in razlogi zanj - čestitke,
lp, Ana
Hvala za podčrtanku! Uvijek me razveseli.
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: saraivor
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!