Kad nebesa čari svoje prospu,
sve ih sliju,
čini mi se, u moju avliju.

Zatreperi Orion i sva druga zviježđa -
neba - svjetla
obdan sakrije, te
šarne konstalacije
čarom vide noćobdije.

Kad se pogled otme sa obzora
tlima, vidim
ništa nije drugačije.
Nebo, kao u ogledalo da se slije.
U sazviježđa sela seli.

Na sve strane
zvjezdani kolaži,
sve se zdalo u rojeve treptaje,
puti brijegom,
zvjezdani su vezi,
svijetlih perla krase.

Minareti i zvonici plamom plamte
svetionici sveti, u sred svakog zviježđa,

pa noćni pejzaži
nigdje više ne zavrijede,
k'o u petrovdanske jacije,
u porivu,
sa Zlatića grede.

Kemal Ljevaković