To kad nas nešto neodoljivo privlači da obiđemo mjesto, mjesta djetinjstva. Nakon toga, obično zaključimo: nije isto, ništa više tamo nije isto kao prije. A zapravo jest. Samo mi nismo isti.

Nisu ljetne zore onda ljepše mirisale, snjegovi bili bjelji, sutoni bajkovitiji. Bili smo mladi, nevinih misli i osjećaja otvoreni životu. Izašli iz majčina tijela da upijamo mirise, kušamo prvo toplo mlijeko, i sretni se ogrijemo u majčinu zagrljaju. Neokaljani i nevini, nismo vidjeli ružno i zlo, već samo ljepotu i dobrotu. Kasnije, kad su nas uprljali i kad je nevinost počela uzmicala pred (sa)znanjem, upoznasmo i ovo drugo.

Ta potreba na izvorišnim mjestima „evociranja uspomena“ češća je u zreloj dobi. Da li zbog napokon osviještene hrabrosti o vlastitim promašajima? Ili zbog svijesti o prolasku vremena - da više nemamo što izgubiti? Da li priznanje preobrazbe nas od nekad u ovo danas, prihvaćanje salda životnih želja i mogućnosti, planova i ostvarenja.

Isto je i s neraščišćenim računima između djeteta i roditelja. Prenose se i tinjaju oni i nakon smrti jednog. Osjećaj krivnje zbog nerješavanja ranije, dok je još bilo vremena, samo raste.

To što nas vuče u stari kraj, na poznata mjesta je potreba da sami sebe utješimo da nismo oduvijek ovakvi kakvi smo sad. Da smo (barem nekad) bili bolji.

saraivor