Sakupljači lišća nose šinjele mrtvih ratnika
Džepovi im puni lišajeva i koža
ispod više ne poznaje vlastiti žar. Kad ti ugledaju uzbibale grudi
u otrpjele ruke same uskaču
tvoje pjesme, gomila ubijenih očiju. Od pucanja
do pucanja zore žive u iluziji
da bi mogli dlanovima oblikovati utrobu
Zemlje, a ona kaže : pusti svoje mrtve u meni. Bogovi će biti i otići. Ostat će ti more.
Mislim laže, ali znam da u svakoj laži ima zrno istine pa se okrećem ka zemlji i pitam
Ne spavaš zemljo ili si nešto ružno sanjala?
Mjesec je prikovan na križeve kao na zaboravljene ljude. (I ja sve zaboravljam. Jučer sam zaboravila da sam popila tabletu pa sam uzela i drugu. Cijeli dan mi je bilo loše.) U grobove nadire vlaga. Nemoj se smijati, Margita, i tebe je zaboravila u meni, kaže. Ružno.
Ne želim i ovu noć sasjeći svojom najoštrijom molitvom, pa šutim. Bog je umoran od mene
Stalno me opominje, spori, ne nagli.
------
Danima ne spavam više od tri sata ,
Zaključavam se u kupatilo da slušam disanje paukova i kontroliram
Božju volju jer Bog uvijek sam pušta vodu.
U ovoj glavi rađaju se neke divlje
odluke kao ptice i odvlače tijelo ispod kore naranče (to redovito oplakujem)
Šikljaju rane na našim jezicima
Jalova zemlja pada u mrtve oči i ruke. Moji su se ubijali. Krv je istovjetna Misalu.
Ograđujem se od familije i kažem, diši kako si htjela s Bogom,
Margita
Tek treći dan nakon čitanja Darkove knjige sam mogla pisati. Pričati ni tada nisam mogla
Savjest ima svoje napuštene životinjice u kolutićima dima, ugrušcima
Iz porušene crkve gipsani Isus u Bosanskom pozorištu glumi Anđela
A ikonice verglaju jastučno perje
Dječak skuplja baje svjetlice i sprema u bočice koje pušta niz rijeku. Cijeli će svijet obići
grižnja. Cijeli je svijet sudija. Ti si pola-pola, Darko. I ja sam pola pola. U prvi mah možda djeluje kao banalna konstatacija, ali gdje su krivci?
Što na podu spavaš, Bože?
bb
brankicab