Može li čovjek umrijeti zbog ljubavi?

Ljubav pokreće neku dotad neprobuđenu vrulju u čovjeku. Kako se ona budi, sve ostale dotad funkcionalne za osjete i razmišljanja jenjavaju i tonu u san. Ostaje samo ta jedna koja u nekom trenutku zamijeni sve ostale i čovjek sve što dotakne, vidi, čuje, osjeti, pomisli, promatra kroz nju. Prijašnji sudovi i vrednovanja temeljeni na prijašnjem iskustvu sada se doimaju jeftinim trgovačkim kalkulacijama, gotovo kao time out koji popunjava prazninu do ostvarenja najvišeg cilja. Kada ga dokučimo, on poništava sva dotadašnja iskustva pa više ništa osim njega i nije važno.

Doživimo li razočaranje, prvenstveno ga gledamo kao doživljaj iznevjerenosti od strane partnera. Tada se teško vratiti u prijašnju hibernaciju jer nas iskustvo ljubavi mijenja do te mjere da poslije više nikad nismo isti kao prije ovog iskustva. Je li tada povrijeđen naš rodni ili (i) ljudski ego zbog nesrazmjera uložen i uzvraćenog ili nas ranjava svijest o vlastitoj pogrešnoj prosudbi osobe kojoj smo se darovali, ili čak sumnje o mogućnosti postojanja ostvarenja sna ideje ljubavi?

Potreba za pripadanjem nekome u temelju je ličnosti svakog čovjeka, banalno nazvana „potrebom za društvenošću“. Ako se to pripadanje ne ostvari na očekivani način, ličnost gubi uporište, svoj temelj, raspada, gubi svoju osobnost, svoj identitet i – da, čovjek može umrijeti zbog ljubavi. Trebali bismo se prvo odrediti prema nekoj od teorija (o) ljubavi, a egzaktnih dokaza ni za jednu nema. Ako nas iskustvo zauvijek promijeni i iz temelja postajemo netko "drugi", onda je onaj prvi umro.

saraivor