S prijestolja na zvjezdanom nebu,
promatram raspršene krhotine stvaralaštva,
pitajući se da li slova koja mi istječu iz rukava
čine još jednu pjesmu u duginim bojama
ili sklad koji se slijeva iz moje duše
stvara sitasto-lepezasta slova
preko kojih svjetlost putuje natrag
reinkarnirajući potisnute spoznaje
i preslikavajući moje prethodne entitete
u tajanstvenu svjetlucavu kaligrafiju
nošenu valovima vremena u nepoznato.
Razasuti u mističnoj daljini,
moji versi se odmaraju na krilima ružičastih oblaka
i poigravaju sa spoznajama,
učahurenim u fragmente poluciklusa,
koje mogu dokučiti tek bogovi i svjetlosna bića.
Katkada se pitam da li bljesak univerzuma
može uravnotežiti krvnu sliku vremena
zapisanu kodiranom šumom znakova u životok pjesme,
ili je vrijeme samo odraz sintakse
višedimenzionog brojevnog sustava
što se poput bumeranga vraća u krvotok
da mi pročisti duhovno biće
i otkloni šumove beznađa.

Ivan Gaćina