ti rastanci
samo se nebo raspara na dvoje
i provire boli koje čekaju da ih isplačemo
više ne lovimo ritam disanja
netko je isisao ljubav
i ostavio tvrdi oklop od grubih riječi
ispisanih savršenim pravopisom i gramatikom
sad se pjesma srami
naših drskih stihova
napušta oblake od sedmeračkog uzdisanja
rijedi zrak u krošnjama
i nestaje među bubama negaženih trava
ma nije me ni mogao voljeti
toliko je volio pjesnika u sebi
i kakva bi to uopće pjesma bila
kasno je
pšenica je klasala
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: saraivor
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!