Da verujem u kraj između nas i u smrt ljubavi
Šta bih sa sećanjem na radosnu rumenu zoru početka
U strahu da ću ti zaći sa ohlađenim suncem
Kako bih stihovala i ludovala s lastama pod sredovečnim nebom
Sa svešću da snegovi starenja po nama će
I prazna lastavičija gnezda
I moje opustelo srce u njima...
Da verujem da će kraj pamćenja tebe
I da će dani u kojim te se neću sećati a postojaću
Bez tvoga glasa u svemu što čujem
I bez tvojih očiju u svemu što vidim
Zar bih se htela sa suncem rađatu
I pevati o tebi (i jaukati za sobom)
Zar bih mogla i jednu pesmu više
Ne priznajem da nema me dokle te pamtim
Jer evo dan se nov dešava i dišem
U kom mi postojiš i postojim tebi ja
Bar kao reč u mrtvoj pesmi
nenamiljanovic