Već odavno ne izlazi u grad, prošaputa blaga večer koja, očekivano, ispolji tihost. Cirusi, visoko gore, jedva zamjetljivim pomjeranjem neprestano se transformiraju u nove oblike. Oboje smo zagledani u (te) visine. Anđela vidi jablanove u tihom izvijanju kroz prostor, ja vidim prigušene žeravice u njenim očima koje su se nekada smiješile i u meni zatvarale vrata najezdi ovozemaljskog kaosa.
* * *
Već odavno ne izlazim u grad, zasljepljujućim pepelom glasa zapreta mi dušu, bespomoćnost mi okameni slikom potonulom u sutonsku samoću. Nečije su ruke u rasteru njena lica pogasile oči zvijezda. Pa me ne želi buditi u svome snu i u frekvenciji svih nestalih zemaljskih zvukova, samo se još jednom oglasi kao realnost bez prostora, kao trajnost bez vremena:
Sjećaš li se našeg prvog poglavlja? pita li me, ili se ogrćem u boje listopadne, ili sjedam tamo gdje se tiho poput sudbine predaje večernjem žuboru, tamo gdje sobom drukčijim dotičem nevidljivo lice pred ogledalom. I kapljem s predjelima u kojima je bubrila i cvjetala, rosna, mekana i rumena... kao prvi poljubac.
* * *
Da. Kao da još traje, odgovori dašak povjetarca koji se iznenada javi poput prstiju nekog maestra što tiho zašumori u nevidljivom lišću i dalekim gorama zaspalim iza sklopljenih očiju.
Nisam te htjela buditi, prošaputa.
Ali, ti si zaspala, ne ja, nasmiješim se krajevima stisnutih usana. Sa sjenkom svjetlosti što napušta vidik nad gradom.
urednica
Poslano:
23. 09. 2020 ob 18:07
Spremenjeno:
23. 09. 2020 ob 20:07
Poetična črtica o prepletanju, izginjanju in večni povezanosti ... čestitke,
lp, Ana
Poslano:
23. 09. 2020 ob 18:53
Spremenjeno:
23. 09. 2020 ob 20:53
Veoma sam obradovan podcrtavanjem ove poetsko-prozne crtice.
VELIKO HVALA, ANA:)
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: mirkopopovic
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!