uz simfoniju koja podrhtava
i kruži dvoranom stišavajući disanje
zatvorenih očiju
on mazi svoju violinu
sve zna napamet
i kako treba
i što ne smije
i što se od njega očekuje
ali baš tad obli ga njezin miris
odvojen od nekog muškarca
i on na trenutak zastane
započne solo dionicu
a dvoranom zamirisa
neka davna etida
napisana samo za nju
Vonj in glasba, ki ju zaznavamo neprestano, in vpliv na posameznika ter skupino - čustvo, ki prehaja v prostor in čas ... čestitke,
lp, Ana
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: saraivor
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!