Ta Andrićeva prva žeđ. Žeđ za prvom ljubavi i pripadanjem, za punim životom? Znatiželja li je nepoznatog straha od stvarnosti?

Kao kad se mlado djevojče još sneno budi, izvodeći početni baletni pokret, istežući se u punoj visini u pique pozi te zatvorenim očima i rukama širokim zamahom crta ispred sebe srce, pa ih spušta meko niz bedra, nesvjesno svoje ljepote i nečijeg pogleda.

Budi ta slika žeđ. Za kim? Sobom još nevinim, neoskrnavljenim, uzdrhtalim očekivanjem otkrivanja. Čega? Trenutka iza kojeg slijedi neminovna prolaznost.

Zapretana, suspregnuta nevinost. Krije li i ona u sebi izdajničku klicu žeđi? Spavaj još mala. Uvuci se u san. On je siguran pokrivač.

saraivor