Ako me tko pita, dobro sam.
U očima mi je pijesak a moja bunda još uvijek visi u predsoblju.
Sjedim i kroz prozore gledam pokretne slike.
Vjetar koji vjetri sve jače
i zeleno zavija.
Djevojčicu koja projuri na romobilu.
Nekuda lijevo, gdje se sve svrši.
Ili počne.

Ne pišem pjesme.
Ruke pokrećem jednakim pokretima
kao marioneta
i ne pišem.
Hodam noću
jer po danu nikuda ne stignem.
Noge se pomiču kao da vozim bicikl.
A ne vozim ga.
Ni danju ni noću.

Sjedim a grč mi grabi ruku.

Zbog pranja ruku
moji cvjetovi otječu
kroz pukotine u dlanovima
otječu
pune nebo
cvatućim oblacima
otječu
jutrima koja tule u bojama
moje riječi
otječu
zvižde kosovima
leptirima
i samoniklim pjevačima
s balkona
otječu
i klikću ljudima
smanjenim
u bol
otječu
i žure kući
u naručja
koja nikada
ne oteku

Ovo nije pjesma.
Ovo je nehotičan zgib mojih artritičnih prstiju,
jer bunda još uvijek visi u predsoblju.

Jure Drljepan (JUR)