nova pjesma (poezija ne umire)

nismo mi prijestolonasljednici neba

niti cenobiti abrahamske pustinje

vodi nas voda crvene puti,

gušća od nas samih 

i glasnija od gladi

kada smo sebe prikovali u kost

izgubili smo jutro nove geneze

sada umiremo kao kraljevi

u vojničkim posteljama

hropteći krv 

s najtišeg vrha svijeta

kako bismo čuli šuštanje vlastite kože

u spalionici krikova

ne bojmo se

netko će zamijetiti da smo postali dim

koji leluja lubanjom svemira

 

bila sam dječak

i

bila sam djevojčica

sunovrat na bojnome polju

metak u sljepoočnici razuma

 

bila sam kostur 

i

bijela haljina na lutki od cvjetova

koju su silovali stršljeni

 

u ruci mi smokva, naranča i Smrt

 

kada se probudim,

sanjat ću majku

i prvu kap mlijeka

 

pod crnim krilom

tražit ću Dan

nikita

breza

Poslano:
21. 03. 2020 ob 12:31

Gotovo svaka tvoja pjesma me baci u bezdno ćutila, dobro je, tako barem znam da sam još živa ;-).

Budi i ostani dobro, treba mi/nam ovakve poezije!

Zastavica

branka

Poslano:
21. 03. 2020 ob 13:37

Zanijemim!

Zastavica

mirkopopovic

Poslano:
21. 03. 2020 ob 16:33

Genijalnost pjesnička za sva vremena.

Dojmljivo do bola!!!

Zastavica

igorj

Poslano:
21. 03. 2020 ob 17:06

sesekljana nečimrnost

izlita iz čaše samoumevnosti

prelita čez črn oltar

Zastavica

Ana Porenta

urednica

Poslano:
22. 03. 2020 ob 11:20

(Post)apokaliptična pesem, ki nas (tudi, če smo že vajeni), ne pusti neprizadetih ... čestitke,

Ana

Zastavica

nikita

Poslano:
22. 03. 2020 ob 12:34

Hvala svima na osvrtima!

Ana, hvala!

Zastavica

Komentiranje je zaprto!

Podčrtanka

nikita
Napisal/a: nikita

Pesmi

  • 21. 03. 2020 ob 11:48
  • Prebrano 170 krat

Uredniško pregledano.

Zastavica