nova pjesma (poezija ne umire)
nismo mi prijestolonasljednici neba
niti cenobiti abrahamske pustinje
vodi nas voda crvene puti,
gušća od nas samih
i glasnija od gladi
kada smo sebe prikovali u kost
izgubili smo jutro nove geneze
sada umiremo kao kraljevi
u vojničkim posteljama
hropteći krv
s najtišeg vrha svijeta
kako bismo čuli šuštanje vlastite kože
u spalionici krikova
ne bojmo se
netko će zamijetiti da smo postali dim
koji leluja lubanjom svemira
bila sam dječak
i
bila sam djevojčica
sunovrat na bojnome polju
metak u sljepoočnici razuma
bila sam kostur
i
bijela haljina na lutki od cvjetova
koju su silovali stršljeni
u ruci mi smokva, naranča i Smrt
kada se probudim,
sanjat ću majku
i prvu kap mlijeka
pod crnim krilom
tražit ću Dan
Gotovo svaka tvoja pjesma me baci u bezdno ćutila, dobro je, tako barem znam da sam još živa ;-).
Budi i ostani dobro, treba mi/nam ovakve poezije!
Genijalnost pjesnička za sva vremena.
Dojmljivo do bola!!!
sesekljana nečimrnost
izlita iz čaše samoumevnosti
prelita čez črn oltar
(Post)apokaliptična pesem, ki nas (tudi, če smo že vajeni), ne pusti neprizadetih ... čestitke,
Ana
Hvala svima na osvrtima!
Ana, hvala!
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: nikita
- 21. 03. 2020 ob 11:48
- Prebrano 839 krat
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!
- Število doseženih točk: 225.04
- Število ocen: 11