Moja žena se je u mojim
snovima udala za anđela,
a ja sam se već odavno
spetljao s vragom, sad ležim
s pomazanjem njenog odsutnog
poljupca, razapet kao spasitelj
na križu praznih ogovaranja
i čekam na kraj koji neće
doći niti pod prisilom bijednih dana.

Oplodio sam joj troje djece, tri
stupa moje biti, i to je sve
što mogu očekivati od sebe,
više ni u najgorim ili najljepšim
snovima ne bih htio, nestanite i
zadnje koprene ispred mojih
očiju, da mogu mirno i hrabro
gledati u čisto Ništavilo svih svojih dijela,
svih svojih moranja i prestajanja,
kad dođe onaj zadnji dan koji
čekam prikovan na stup milosti,
kao Krist na križ.

Uskoro će uskrs, i ako nešto
znam, onda znam da za mene nema uskrsnuća,
već samo put kojega ne smijem vidjeti
ako ne želim izgorjeti u svojoj strasti
do života, sav svijet pjeva, a meni
nije stalo do pjevanja, ako ne mogu
pokleknuti pred tvoje Zapovijedi kao
bijednik pred oltar zaborava svega
što me gleda preko lomače godina, koja
se neće zapaliti niti kao autodafé.

Sada, kad više nema ničega, što bijaše mi
vrijedno i drago, osim Majke
božje, na njenim prsima počivam, dok
sišem svoj grješni prst, dok mucam
riječi grijeha kroz njene
darežljive dlanove, sad, kad za mene više nema
uskrsa niti uskrsnuća iz
pjene usahlih dana, odlazim tamo, gdje
mi je odvajkada dom, s pogubnošću
koja se zove život, odjeven, sada,
ove svete večeri, od lažne svjetlosti
opijen, konačno se mogu približiti
nečemu, što je meni slično,
kao što je Ništa slično nečemu
čega nikada nije bilo, tek sada mogu
reći da te ljubim, o Smrti, kao što
koplje ljubi patničku ranu Spasitelja.

Anđeli osvete topoću u mojim
prsima i čekaju da im otvorim vrata
k sebi, sedam jahača apokalipse
čeka moju dozvolu da pojure
kroz mene s konjima Zaborava pa da
ognjem i mačem opustoše ovaj hram
sazdan iz mojih postaranih želja, jer ako nešto
znam, onda znam to da te ne smijem
više vidjeti golu pred samim sobom i
da sam kao dijete žedan tvoje krvi,
o Kraljice tame, daj da te bar jednom
ugledaju moje šuplje oči, bar sada,
kad je sve što sam ljubio odnio vrag
vremena, splet okolnosti i promašenih trenutaka,
daj da zauvijek zanijemim pred tvojom
čistom milinom, ovog posebnog dana, kad
se voda pretvara u vino, o dobri Bože.

Danas je uskrs i ja ću pokleknuti
pred svojim začećem, od sebe zaklan
a od neba strijeljan, ne bojim se
smrti, niti je želim, ali ključam
u svojim jetrima koja žeđaju za eliksirom
Zaborava svega čega nema i čega nikada
ne budu vidjele moje oči, zatvorite ih,
suđenice Bezvremena, ja nemam više
te snage, gledao sam što se vidjeti
ne smije, gledao sam što se ne da gledati,
sada sam tamo gdje nikoga nema kod kuće,
nesposoban samoće, nesposoban biti
partner Drugome, nesposoban Sebe,
godine su prošle, a ti više nisi kod kuće,
o, Smrti moja, dođi i izreci svoj Da.

Danas, na uskrs, moja se
žena udala za anđela, naša
djeca su joj bili svjedoci, a mene kao
otrovanu ptičju hranu jedu ptice grabljivice,
iz tame i zbrke ne rađa se više
novi svijet, nego samo hrpica riječi,
koje u mojoj šupljoj glavi gore plamenom
njihovoga spasenja pred mojim
zagrobnim grobom, umro je Pjesnik,
ponestalo mu riječi, a On još uvijek
čita, umjesto mene krvavi snijeg
još uvijek pada na njegovo djevičansko platno,
farewell, (moj) Pjesniče u meni, otiđi
umjesto mene, pošto je On ustao, ali ne
umjesto mene, ustao je u zabranjen
vrt, gdje ja nikada neću zaspati, suzu
u šupljini mojih očnih jamica kani
i reci mi, molim te, da me nikada ni bilo nije.

Jure Drljepan (JUR)