Prostrlo se more između nas
svatko stoji na dalekom žalu
vjetar odnosi tko zna kamo glas
ne prepoznajemo njegovu šalu.

Zadnje nade padaju u dubine
poput hitnutog kamička s obale
izgube se u beskraju tišine
zastrete pijeskom u koji su pale.

Dnom ih njišu snažne struje
nagrizaju osoljeni zvuci
zalutalim ribama šumore, huje
dok ne postanu nevidljivi obluci.

Uzalud u grudima nosiš svijet
kada mostovi više ne postoje
pružene ruke raširene za let
htjele bi poletjeti, ali se boje.

Katica Badovinac