Kada ljubav klone u neke tamne rupe
Kada misli pokidaju skrivene snove
Ti dodirneš te nedoumice otežale i glupe
Udahneš čežnje, što snatrenje se zove,
Mislima obojiš nebesku plavu
Prstima raspleteš uzdahe daleke
Podigneš, tugom oprhvanu glavu
Pogledom izljubiš oči, orošene i meke,
Od vazduha, život u grudima stvoriš
Pružiš ruku da uzbereš zvezdanu magiju
Kao potok kroz telo mi žuboriš
Otvaraš sva vrata po kojima mi nemiri biju,
Maestralno koračaš svim stazama mojim
Udevaš mi nadu u svaki korak
Činiš da u radosti se budim i postojim
Dok ti sa usana ispijam usnuli dašak,
Nokturno s mesečinom uspavanku pleše
Jeca noć u krošnjama, sa vetrom pravi plan
Sada smo tu Mi, kao dve zagrljene breze
Utačemo se u srca, dok nam zbilja ljubi san
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Malaino
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!