ŽEĐ
Ne znam se diviti
ljepoti negaženog snijega
nježnog u jutarnjoj bjelini
očima suznim negdje u divljini
gdje nevinost se svijeta
rasanjena širi
kad puca u daljini
na pupku majke Zemlje
gromada leda
ili kad vino mlado
u bačvama zri
za naše usne
gdje mošt vri
ni zrikavcu ljeti
da li je pjevati
ne mogu znati
da li će umoran krila svoja
zauvijek sklopiti
kao ulični svirač
futrolu punu snova
hoću li i ja dušu zatvoriti
pred Suncem što mi vjeđe vrijeđa
premilom slikom tvog lika
pjesmom tvog lica
da li ću još jednom
žedan proći poljupcima
kroz ovaj dan
bez tebe
ne mogu znati
ne znam.
Ljubavna poezija koju Duško stvara je pokazivanje svetu bogatstva života, s lepezom slika koje su nam bliske i lako čitljive, uzgred držeći se načela da svaka dobra ljubavna nije a priori ljubavna. Jer, svima nama otvara šire poglede, dalje vidike, nove horizonte.
U ovoj pesmi on stavlja p.s. u poziciju čoveka koji ne ume da posmatra svet oko sebe, prirodu, fenomene...što stvara začudnost i nedoumicu: pa, on sve vidi i oseća, čuje i usvaja! Jer, kako bi u suprotnom uspeo da nabroji sve te lepote!? Razlog je jednostavan. Sva ta lepota nije ništa spram slike njegove dragane :) Sve to je, zapravo, sabrano u licu ljubljene žene. Čestitam,
lp
Jagoda
Hvala draga Jagoda na lijepim riječima i podčrtanki. od srca ! Hvala Sara !
lp, Duško
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Duško Babić
- 13. 07. 2019 ob 16:24
- Prebrano 661 krat
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!
- Število doseženih točk: 365.16
- Število ocen: 19