Ta blagost i mekoća kajkavskog jezika u savršenom suglasju s pitomom prirodom uvijek me razoružavala i nadahnjivala. Usporavala disanje, da ne poremeti trenutak uhvaćen okom. Ta sraslost čovjeka sa zemljom iz koje taj jezik izrasta, a koji i kad se ljuti, ima mekoću povijanja rana.

U popodnevnoj šetnji zastajem pred pilom, što je naziv za malu kapelicu s raspelom na raskrižjima međimurskih putova kroz ravnicu. Od njega, cesta se račva na dvije, a obje, oivičene visokim srpanjskim kukuruzima, nastavljaju vijugati do prvih kuća obližnjih sela. Pil je izbor i njegov blagoslov, ma kamo da krenemo.

saraivor