kamo idem
u meni vrh zadihanih stepenica.
zastajem, golo gledam nebo.
uzmi ogrtač, hladan je
privid maestrala što u travama visokim
izdiše. ne ogrćem se.
začudo, ne žalim više što blijede
reminiscencije na izabelu,
na njene želje, na njene suze i stas
topao kao noći nad mostovima vltave,
kao prag u ljetni sumrak
kad se na svakom koraku
dodiruje onostrano.
trave su u visokom stijenju
jednom povijale moje korake,
brisale tragove disanja, lagane
u prozirnim šumama.
uzmi ogrtač, hladno je
na ovoj strani studenih dlanova ljeta.
procvjetao je kamen i puste će pute
stići zaljuljano more
dok koračam. kamo...
kamo idem?
Tvoje pjesme su ogledalo poezije. Bravo prijatelju.
Dragi Leon, hvala ti lijepa na ovim riječima!
Mirko, još jedna izvanredna pjesma, pjesma koja postavlja vječno pitanje i koja je vječnost. Odlični stihovi!
"uzmi ogrtač, hladno je
na ovoj strani studenih dlanova ljeta.
procvjetao je kamen i puste će pute
stići zaljuljano more
dok koračam. kamo...
kamo idem?"
Lp!
Katica
urednica
Poslano:
12. 05. 2019 ob 21:02
Spremenjeno:
12. 05. 2019 ob 21:03
Potovanje, ki se ne zaustavlja ... čeprav se koraki oddaljujejo od spominjanja in s pokrajine veje poseben hlad (ki ponazarja notranje občutje p. s.) in preizpraševanje lastnih poti ... čestitke,
Ana
Lp, Katica
Ana, najljepše hvala na vremenu i podčrtanki.
Lijep pozdrav,
mp
Hvala, Katice.
Pozdravljam te.
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: mirkopopovic
- 03. 05. 2019 ob 12:33
- Prebrano 541 krat
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!
- Število doseženih točk: 231.49
- Število ocen: 12