nisi osjećao
kad ljubav čekala je
i samoćom
umirala u agoniji
nisi volio
kad trebalo je
kad kosti uvučene u se
vrištale su
nisi dolazio
kad kalendar je ubrzao ritam
ruke prazne žudnje
zagrljaja posustale
poremetiti moj mir više ne možeš
ni uzburkati rijeku
visokim nasipima ograđenu
odavno presahnulu
ljubav je sada mršava starica
ruku poklonjenih artritisu
alzheimerom poderane duše
čije oči svakome
nevin osmijeh
nude
Veoma zanimljiva i dobra.
Svaka cast, sara!
Pjesma koja se piše suzama i unutarnjim ćelijama čamoti. Bravo S.
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: saraivor
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!