mi smo ljuštili tijelo

sloj po sloj

svime što se nije smjelo

neka duša raste

mislili smo

danas

tijelo je golo strano nevoljeno

a duša još tinja u učmalosti

od velikih pokušaja

i teatralnih gesta

umorna

obmana se smije kalendaru koji

sam okreće stranice

a stranputice

pokazale se teškim stazama

volimo li još

ili to i nije ljubav

pitamo se

između obroka kava i mimoilaženja

a smijeh Mefista ostarjelog Fausta

teško je djeljiv na manje krivnje

ipak

znam naći to neko mjesto boli

u tebi

taj prištić ispod glatke kože

šćućuren sramežljiv

i tad pitam se nije li kasno

probuditi skriveno

obojiti toplinu

uobličiti pjesmu

jer možda još

duša rasla bi

saraivor