Kada je ljubav raspojasala Veneru i Saturn
iz rupe na svlačionici parazvjezdanog sjaja
zakrilio sam vaseljenu nebnoplavim očima
kroz (ne)ispričane bajke usnule zimske noći.
Ratnički ples (u stilu poludivljih domorodaca)
improvizirao sam na repariranim lunostrunama
dok su meteori u nedogledu imaginarne puti
raspršivali kao vitražne puzzle pogled iluzije,
a pjesničke rime kao mrvice kruha
ozlaćavale puteljke karmičkih sudbina.
Iz mistične odaje zvjezdokazi su vodili
niz razgranata sjećanja minule apokalipse
prisjećajući nas kroz delirijum tremens
kako smo drmali Beograd s vozovima čežnje
i spuštali se s nebeskih nepoznanica
u krilati opservatorij vanzvjezdane Zvedare.
Uzduž izbrazdanih polja neumitnog sjaja
pokrštavao sam ružocvatima meke poljupce,
u rijekama gorčine topio suze slučajnice
i osvještavao ljubične sjenke iz ambisa ludila.
Iz ničega, iznenada je vaskrsnula lucida intervalla
i preko ongraničnih blagodarnica poluludog podneva
na ljuljačkama vjetra raznosila razvaljana sjećanja
ukotvljena u srcolikom pepelu iz aurora borealis.

Ivan Gaćina