Mi još nismo dovoljno bogati
da bi umrli
daleko smo od stvarne boli
kad te zagrli

pamet je naša mirodija za san
drži nas vezane za postelju
i šuti

sve je kao u pjesmi:
kafanski stol ukrašen vazom
cvijeće s prstima od latica
i list je sa stabla
dlan izboran
dok pada na trbuh svijeta

ti negdje žuriš
uplakana
ljudi se boje suza
zaobilaze te
kao da si zarazna
kao da je bol spolna bolest
s posljedicama na obilje samoće
stišću svoj dio zemljine kore jače
da je ne izgube ako ti vide oči
umazane veličanstvenim poljupcem
koji ćeš pamtiti
dugo kao ljubav
kao Dunav gdje ne nestaje

i on će pamtiti tebe.

Duško Babić