Smiluj mi se svijete
što je volim isuviše
od svega više
u tijelu ovom krhkom
okom ogrubjelim
od sunčevih suza
kad dušu mi sveže
usnama u uzao
pa me uzme rastakat cijelog
cjelovom k'o snom
da bih puzao
a oko nas ničeg
jer sve nestaje
sve uzmiče od poja
i opoja tog polja
ljubavnog
a iz kože raste
rajsko žito
gdje ptice zoblju
mala neba
to zrnje zrelo
za gladno ždrijelo
u nama iznad nas
i traje to pupanje
cvat pulpe u kostima
u krvi što nas goni
da smo sami pored svih
nikad preživjelih
smiluj mi se svijete
da joj mogu do jutra
kosu s lica lakše
sklanjat u srce.

Duško Babić