U lobotomiji lucidnog sna
pokušao sam zgaziti
sjenu Walta Whitmana
dok je poput rijeke
presložene u jedinstvo
nadobudno zmijurila ispod nogu
podučavajući me filozofski
o sazrijevanju mimoilaznih entiteta.
Pod sjajem aksiomskog loma
muze su se spuštale (nakon pauza)
sa zgarišta zvjezdanih ostataka
i pojile melodiju rastanka
između uzdizanja i propadanja
gdje sam se mudrosno pronalazio
u beskonačnim transformacijama
davno prohujalih života.
Nakon vančulnog pakta
sklopljenog pod posredništvom
nevinih modroplavih različaka
proklijao sam iz krvi suhog sjemenja
čije su posječene stabljike
levitirajuće maglene krijesnice
raznosile međuzvjezdanim stopama
ondje gdje smo nekad disali u onkraju.
Zanimiva vesoljsko zemeljska pesem, v kateri je vse povezano: prejšnja in prihodnja in sedanja življenja ... čestitke,
Ana
Hvala Ana na podčrtanki, lp Ivan! :-)
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Ivan Gaćina
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!